|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
utorak, 15.05.2007.
Neutrino je objavio treći i finalni dio intervjua koji je u dokolici napravio s autorom ovog bloga - to bih bio ja. Možete ga pročitati OVDJE.
Jedno od pitanja bilo je i koji su moji omiljeni postovi, odnosno priče. Problem je, što rekoh i njemu još u prvom dijelu intervjua, da ja sebe baš ne shvaćam previše ozbiljno, pa tako nikada nisam razmišljao o tome koja mi je priča najdraža, koja je, kao, posebno dobra i slične stvari. Ipak, sad me natjerao na razmišljanje i, ne znam ima li to ikakve veze s ičim, ali kada su baš priče u pitanju, neprestano mi se po glavi vrtila ova koju ću danas objaviti i ovdje. Ne znam je li najbolja, ali ima u sebi nešto zbog čega je volim - neke potpuno skrivene trenutke koje mogu dozvati kad se sjetim ove priče ili je ponovno pročitam nakon dugog vremena. Velika livada na Jamadolu koja se spominje u priči doista je bila mjesto na kojem smo slavili rođendane ili organizirali tulume i doista je, praktički preko noći, pretvorena u groblje. U kući u kojoj živi glavni lik priče zapravo živi moj dobar prijatelj koji je, nažalost, imao sudbinu istu kao Ivana. A bilo je to u vrijeme kada dječaci i djevojčice baš nisu imali vremena za tugu i shvaćanje svega onog što se oko njih zbiva. Možda i zato volim ovu priču, jer je na neki način petnaest godina zakašnjela ruka na ramenu i obično "sorry" koje u ono vrijeme nismo izgovorili jer smo bili djeca i nismo znali kako.
Kako bilo, eto Neutrino, barem u ovom trenutku, ovo je moja najdraža priča:
CRTE
Ivana ne plače.
Kada se u hladnu jesensku noć uspinje prema Jamadolu, dok vjetar sa sjevera udara u lice, a u zraku je oštar miris magle, njene plave oči postaju vodene.
Ali to nisu suze.
Jednom rukom uz traper jaknu privija fascikl s notama, a drugom rukom široko zamahuje futrolom s flautom i pomalo cupka u ritmu neke samo njoj znane pjesme koja joj te večeri odzvanja u glavi. Na pločniku prazne ulice njene crne cipele odjekuju kao da pleše step i licem joj se širi osmijeh.
Ivana ne plače, njene su oči vodenaste i ponekad, kada je noć, kada je hladno i kada puše vjetar, ne mora zaškiljiti da vidi razlivene boje ulične rasvjete kako iskre kroz mrak.
Kada uđe u dvorište, posebno pazi da ne stane na neku od crta između kamenih kocaka pred kućom i stepeništem. Ako uspije doći do ulaznih vrata bez da nagazi na crtu, možda će ispasti kako je Davor voli, a tako nešto preozbiljna je stvar da bi se čovjek tek tako odrekao svoje vračke.
U sobi je toplo, a na velikom posteru na kojem visoka plavokosa djevojčica i maleni tamnoputi dječak plešu Lambadu zalijepljen je mali žuti paketić.
Otvara ga nestrpljivo i ne pazeći previše na urednost. Unutra je kompilacijska kazeta s popisom pjesama koje obožava i mala čestitka. Na naslovnici je nacrtan velik dječak koji za ruku vodi malu djevojčicu, kroz široko polje puno cvijeća, i s nasmijanim suncem na nebu.
«Sutra kad se probudiš imat ćeš trinaest. Ovo ti je poklon za zadnji dan dvanaeste. Molim te, kazetu slušaj samo kad me nema ili na walkmanu. B.»
Nasmije se i odlazi u dnevnu sobu u kojoj brat sjedi u fotelji i gleda utakmicu. Prilazi mu s leđa i ljubi ga u obraz.
- Nemoj si ništa umišljat, to je samo da više ne moram slušat te gluposti – dobacuje joj, dok ona nasmijana odlazi u svoju sobu.
Kada ugasi svjetlo nestane i zvukova i čuje se samo hladni vjetar kako udara u prozor, sa širokih polja i livada nad kućom.
***
Ljetna noć miriše na trešnje, dok Ivana zatvorenih očiju rastvara usne i osjeća kako Goranov jezik polako dodiruje njen. Osjeća da su joj oči ispod kapaka vlažne, ali to nisu suze, to samo tako ponekad bude, kada je noć topla, kada joj srce brzo kuca i kada joj je lijepo.
Da se pomakne samo malo udesno, šumarak ne bi priječio pogled prema njenoj kući, ali ovako je sigurno zaštićena od eventualnih roditeljskih pogleda.
Tu, u mraku, dok malo dalje Toni svira gitaru, a okupljeno društvo pjeva «Balkane moj»...dok se čuje zveckanje pivskih flaša, zrakom proleti opor miris džointa, a Goran spušta ruku s njenih leđa, baš pravom brzinom, tako da potpuno zbunjena ne zna da li da ga zaustavi.
Ivana ne plače, petnaestogodišnje djevojčice ne plaču, a ona će već s jeseni imati i šesnaest. Samo joj oči budu vlažne kada joj je lijepo i kada popije gutljaj ili dva pive previše.
Kada bi bio dan, u njene oči uronilo bi cijelo nebo i svijet bi postao potpuno plav.
Ovdje u mraku, vide se samo maleni iskričasti bljeskovi, kao negdje pored rijeke, gdje u gustoj travi svjetlucaju krijesnice.
Puno kasnije, kada uđe u dvorište, na trenutak zastane na ogradi i gleda Gorana kako se spušta niz Jamadol i onda zamiče za ugao. Potom krene prema kući, pazeći da ne stane na crtu, jer ako ne stane ovaj će dan zauvijek ostati zapamćen i nikada ga neće zaboraviti.
Tek na posljednjoj stepenici, dok ubrzano u usta trpa pepermint bombone da izbriše laganu naznaku pive u dahu, shvati da brat sjedi ispred vrata. U grlu joj se trenutno zaustavi knedla.
- Znači, sad si stvarno velika – kaže on, uz osmijeh.
Promrsi joj kosu i šapne «paziš šta radiš, jel da?».
Noć je topla i Ivana još dugo sjedi na prozorskoj dasci, gleda prema livadama i poljima, izbjegavajući pogledom donju parcelu na kojoj nastaje groblje. Dolje u mraku, na sjenama rijetkih spomenika svjetlucaju prve kapi tople ljetne kiše.
***
Ivana ne plače.
Ona nikada ne plače, samo joj oči nagriza podrumska prašina. Ne plače, jer ne razmišlja o bratu i o strahu koji je samo ona vidjela iza njegovog osmijeha one nedjelje kada je posljednji puta bio kući.
Rekao je da će doći danas, ali puca se cijeli dan i sigurno ih zato nisu pustili, iako je tamo gdje su smješteni, u malom selu pored Kupe, mirno.
Kada avioni prelete kuću, na trenutak se čini da će se cijeli kvart raspasti od vibracija, stakla pucaju i psi uznemireno laju, ali sve to je ništa prema zvuku avionske rakete koja pada negdje daleko, možda i izvan grada, ali se zvuk zastrašujućeg brujanja širi svijetom i tjera te na paničan strah koji potraje sve dok zvuk ne nestane, a tada se pitaš je li uopće postojao ili si to samo imao ružan san.
Puno kasnije, kada se mrak spusti na grad i tišina prekrije prašnjave i izrovane ulice, Ivana leži na krevetu i gleda u zidove, samo da ne gleda prema brdu i prema poljima i livadama koje sve više prekrivaju grobovi svakodnevno kopani u gnjecavoj žutoj jesenskoj zemlji.
Kada u kuću uđe susjed, Ivana čuje samo neke riječi. Čuje ime sela, čuje «raketa» i čuje «devetnaest mrtvih». Ne gleda uznemireno i grozničavo tatino lice, ne gleda blijedo i sablasno prestrašeno mamino...samo izjuri na ulicu i trči niz stepenice i po onim kockama, tako da ne stane na crtu.
Izlazi iz dvorišta i trči još dalje, s ulice se diže prašina i ulazi joj u oči, ali ona ne plače. Trči, preskače sve crte na koje može naići, trči i misli kako će trčati do kraja života, sve dok ne prekorači sve crte cijelog svijeta.
Trči i ne plače, jer ako zaplače, na svijetu više neće biti nade.
.
|
|
|
| < |
svibanj, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|