U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

subota, 12.06.2010.

Zašto ću navijati za Honduras...

Prvo svjetsko prvenstvo kojeg se sjećam ono je iz 1982. godine. Te godine dovršavali smo prvi razred u osnovnoj školi Veljka Vlahovića i po prvi puta u životu osjećali dolazak ljeta. Prvi puta bližio se kraj nekih naših obaveza i dolazio trenutak kada će preteške školske torbe biti bačene u kut ili na dno ormara, a pred nama će biti samo beskrajno dugo ljeto. Svijet je bio prekrasno mjesto, jer bili smo djeca i vjerovali smo da je takav, dok bismo ulazili u našu ulicu, dok smo pored starih trošnih kućica izbijali pred nebodere nad kojima je nebo postajalo crveno i dok su na parkiralištu dječaci koji su školu odradili u jutarnjoj smjeni već trčali za loptom ili klikerali, djevojčice vozile bicikle ili igrale lastiš, a balkoni bili istočkani ljudima koji su u prvom sumraku gledali negdje daleko, promatrali svoju djecu na parkiralištu ili radili neke svoje poslove. I dok je krovove sve više pritiskalo crveno nebo, mi smo se redom osmjehivali prijateljima, a malo kasnije, nakon prolaska kroz haustor i trčanja preko 18 stepenica i roditeljima. Bio je to taj neki svijet u kojem smo se znali smijati i biti sretni i zbog sasvim malih stvari. A male su stvari ionako najveće. Bilo bi lijepo kada bi zapamtili onu sasvim malu, ali sasvim iskrenu sreću i osjećaj da je na svijetu baš sve u redu, u onom trenutku kada s puta iz škole dođeš u ulicu i vidiš prijatelje u igri. Bilo bi lijepo, ali puno toga bi bilo lijepo, pa eto, svejedno nije. Onog dana kada su na Svjetskom prvenstvu igrali Peru i Kamerun imali smo goste. Bio sam još sasvim malen i ne sjećam se tko je bio u gostima, sjećam se samo sunca koje ulazi kroz balkonska vrata, obasjava zidove i spaja se s televizijskim ekranom, na kojem pod tim istim suncem trče igrači u zelenim dresovima i bijelim dresovima s crvenom dijagonalnom prugom. Sjećam se narančasto-crvenog sata na zidu, sjećam se torbe odložene iza fotelje, sjećam se cedevite koju mi je donijela mama. U poluvremenu su pustili pjesmu „Djevojke u ljetnim haljinama volim“. Večernje utakmice nisam smio gledati, ali sjećam se i kako držim ruku na kvaki vrata dnevne sobe, mašem tati i mami, već obučen u pidžamu, baš u trenutku kada Honduras postiže pogodak i na samom početku utakmice dolazi u vodstvo protiv Španjolske. I tako... Bilo je to naše prvo praznično ljeto, prvo nakon dovršenih obaveza, bilo je to i ljeto nogometa, kako onog na televiziji, tako i našeg u ulici, dok se plavo nebo pretvaralo u narančasto, pa zagasito crveno...pa sve dok ne bi postalo crno i s prozora su počeli prvi pozivi da moramo kući. Prvu utakmicu reprezentacije Jugoslavije nisam gledao. Još je trajala škola za vrijeme bezveznih 0:0 sa Sjevernom Irskom. Druge dvije, specijalnim odobrenjem roditeljskog vijeća, mogao sam pogledati. Svi stariji od 30 znaju dobro sve o utakmici Španjolske i Jugoslavije, koju je domaćin dobio 2:1 pogotkom iz potpuno izmišljenog penala. Čudan je taj sport i mnogi su zaboravili da je u trećoj utakmici skupine Jugoslavija pobijedila Honduras 1:0 pogotkom iz jednako izmišljenog penala, nakon što su Hondurašani bili daleko bolji cijelu utakmicu i tako su kući otišli i jedni i drugi. Ali, ovo ipak nije priča o nogometu. Prošlo je od tada gotovo 30 godina, Jugoslavije više nema, Honduras se nikada nije vratio na Svjetsko prvenstvo, u rano ljeto crveno nebo pritišće iste krovove, a neki drugi klinci broje posljednje dane svoje prve školske godine i čekaju svoje prve praznike. Možda u trbuhu osjete one iste leptiriće koje neće baš znati objasniti, sve dok se par godina kasnije ne zagledaju u neku djevojčicu iz susjednog razreda i možda osjete onu sasvim malu sreću, za koju se ponekad čini da je sve manje ljudi na svijetu zna cijeniti. A, nekako...ako netko i zna, ja volim zamišljati da to znaju u Hondurasu. Zamišljam sumrak u Tegucigalpi, dječake i djevojčice u igri, u osmijehu, u prašini i pod crvenim nebom koje pritišće krovove nebodera, u tom dalekom svijetu, svijetu koji zaostaje čak i za nama, sasvim dovoljno zaostaje, tako da u njemu još uvijek ima i onog iskrenog vjerovanja da je svijet lijep i u kojem se djeca još uvijek iz čista mira nasmiju, kada po povratku iz škole vide ulicu punu dječaka i djevojčica u igri. U Hondurasu je i nogomet još uvijek važan na onaj dobar način, na način na koji nam je bio važan kada smo imali sedam godina i kada smo velikim očima upijali sve te daleke stadione, raznobojne dresove, i kada nam se činilo da i kroz televizijski ekran osjećamo miris trave i kožne lopte. Ovih dana cijeli će svijet biti lud za nogometom, ali ako mene pitate, najiskrenija ljubav, strepnja, nada, tuga i veselje bit će u očima honduraških dječaka, dok kroz poluotvorena vrata balkona ulazi sunce, obasjava zidove i spaja se s televizijskim ekranom, na kojem pod tim istim suncem trče nogometaši u plavo-bijelim dresovima.... I mislit će ti dječaci na te utakmice i kasnije tog dana, dok trče za loptom po prašnjavoj ulici, dok djevojčice preskaču lastiš ili voze bicikle, u sumraku... Dok crveno nebo pritišće krovove Tegucigalpe i svijet je lijep i uzbudljiv, onako kako u to vjeruju djeca...

- 02:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 05.08.2009.

Ključ

soundtrack: u početku, dok zauzimate mjesta i dok su na platnu uvodna slova i kadar kao sa starih ispucalih video traka, u kojem dječaci potamnjeli od sunca stoje pokraj rijeke, iza njih je, u mješavini blještavila i tame, autoput u gradnji, s radnicima, strojevima i prvim putokazom natkriljenim nad scenom...lijevo su tri djevojčice, jedna sjedi na biciklu, druga je ispred nje, opkoračila je prednji kotač i rukama se drži za ručke bicikla, a treća stoji pored njih i upravo u tom trenutku približava ustima sladoled u kornetu...u pozadini svira Archies: Candy girl. Tijekom epizode svira Zabranjeno pušenje: Yugo 45. Na kraju, u fade outu, dok izlazite, sviraju Pogues: Waltzing Matilda. autor prvih pet fotografija je Igor Čepurkovski, a posljednje dvije Dinko Neskusil. "Kažu da su čuda svijeta piramide afričke Kažu da su čuda svijeta vel'ke rijeke Indije Al nijedno čudo nije, bilo ravno onome Kad je stari uparkir'o u bašču Yugu 45" Moje prvo sjećanje dolazi iz večeri u kojoj su baka i deda odlazili na kasni vlak. U mojoj sobi je mrak, vidim samo njihove sjene dok me pozdravljaju, ležim u kinderbetu, plačem, plače i baka, a dedi su samo suzne oči i svjetlucaju u mraku. 1984. godine tek sam malo veći dječak i kroz mutni i prljavi prozor vlaka mama mi pokazuje njihov prozor u daljini i čini mi se da je tamo, daleko od pruge, sjena na žutom svjetlu kuhinje, da baka stoji i gleda tu prugu i taj vlak u daljini. To je godina Olimpijade u Sarajevu, posljednja godina u kojoj ćemo ići u staru školu na Dubovcu, podno Starog grada i crkve Marije Snježne i vraćati se preko groblja, praveći se hrabri, iako nam neće biti svejedno kada dođe zima i mrak padne dovoljno rano da nas svaki šušanj prestravi. Onog dana kada je u Sarajevu bio spust, trčat ćemo kući, uzbuđeni kao da je Olimpijada u našem gradu. Kada dođem pred vrata ustanovit ću da sam po tko zna koji put izgubio ključ, sjest ću na stepenice i biti na rubu suza, malo zbog spusta, a malo zbog toga što će mi reći za ključ. Tako će biti dok se ne pojavi Mirilović, čijeg sina zovemo Radomir na cesti (zato jer se zove Radomir, a ima onaj znak "Radovi na cesti"...no dobro, kao da ste vi kao devetogodišnjaci bili puno duhovitiji) i pozove me kod njih. Napravit će mi sok od bazge, staviti na stol neke kekse i ja ću to grickati, dok on puši i dok šutimo i gledamo kako Amerikanac Bill Johnson postaje olimpijski pobjednik. Kada onaj vlak s početka priče dođe u Karlovac, tata će reći "e pa imam jedno iznenađenje za vas", a pred kućom će nas dočekati Yugo 45, naš prvi auto. "Skupio se sav komšiluk, i pola rodbine Ono pola nije moglo, nije moglo od muke Stara napravila mezu, ispekla urmašice Stari otiš'o u Granap, po još logistike Bilo je to dobro vrijeme Sve na kredit, sve za raju, jarane U auto naspi čorbe, pa u trst po farmerke Bilo je to dobro vrijeme Malo izlet, pa malo na more U kući puno smijeha, u bašči Yugo 45" Kad izađeš pred kuću, nakon što si u malom, vlažnom stančiću pojeo do kraja kruh i paštetu i popio čašu mlijeka, zabljesne te zelena. Sunce je nad kućom, ali udara u krošnje drveća, u rijeku, u livade i u živu ogradu između nasipa i kupališta i cijeli svijet je zelen. Kad ti se oči priviknu, vidiš cijeli svoj svijet - panj ispred kuće, žuta vrata garaže, još nedozrele orahe popadale po prašnjavom asfaltu, starog Poljanca na klupici ispred svoje kuće, vidiš nasip, grmlje kiselice, most preko rijeke, ljude kako kartaju i piju pivo u hladu kupališta, prve dječake i djevojčice kako dolaze na Dječje, noseći u bijelim ili plavim najlonskim vrećicama sokove u tetrapaku, breskve i umotane sendviče. Čuje se šum slapa, čuje se vika i pljuskanje vode, preko mosta ponekad projuri automobil, ali sve to je u pozadini. Naprijed, u prvom planu, glas je nasmijanog čovjeka s brkovima koji tati dovikuje kako je nahvatao ribe za mjesec dana. I sve se zna. Poslijepodne, riba i mljeveno meso oblikovano u ćevape ili pljeskavice peći će se na roštilju, na stolu će biti vino i kisela voda, bokali soka od naranče, netko će napraviti i kolače, a skroz na kraju, kad se na nebu pojave prve crvene pruge, zacrvenit će se i ulica, kad s najvećim nožem raspolove golemu lubenicu i cijelo dvorište ispuni pomalo nejasan i jedva primjetan miris koji će svejedno ostati zauvijek. Možda će netko donijeti i gitaru i ljudi će pričati, smijati se i povremeno gledati u svijet oko sebe, u svoju djecu i bit će onako opušteni kako budeš kada pomisliš kako je život lijep i kako ne postoji ništa što bi moglo poći po krivu. Virio sam jedno veče, iz bašče čuo glasove Momo, Franjo, daidža Mirso, nešto tiho govore Onda pružiše si ruke - na komšiju se ne može Onda popiše po jednu - i razguliše Sva djeca u jednom se periodu boje mraka i zato ga svakog jutra brzo i lako zaboravljaju. Čini im se kako će dan potrajati zauvijek i svake večeri ostanu pomalo zateknuti i iznenađeni. Ljeto 1991. bilo je najintenzivnije i najljepše ljeto ikada. Ulica je bila puna djece, dječaka s od sunca tamnim licima i od soli svjetlije kose, s iskrama u očima, kapljicama znoja i jedva primjetnim laganim umorom u ramenima. To je ljeto teniskog igrališta nacrtanog na asfaltu, nogometnih utakmica protiv susjednih kvartova na livadi između četiri zgrade, jutarnjeg pecanja na Kupi, prvih noćnih izlazaka, prvog pijanstva, prvih povučenih dimova cigarete, prvih poljubaca...ljeto slanih kifli u jedan ujutro, ljeto ležanja na asfaltu parkirališta i gledanja u nebo, ljeto koje miriše na travu, izlizanu kožnu loptu, vino, trešnje, riječno bilje, usijanu sitnu prašinu u podne, na vrelom asfaltu...ljeto narančastih tendi, lunaparka kod tržnice, kioska na skretanju za Luščić s najboljim hamburgerom u gradu...ljeto Nule, Hrvatskog, Feferona, Radićeve, Foginovog, taverne hotela Korana, kafeterije, klupice pod izlogom galerije...ljeto dlanova ljepljivih od Gringa, sladoleda "jednu kuglicu od svega po malo" kod Veselog Trovača, hrenovki u pecivu i sladoleda iz automata kod Džafera, ljeto pomfrita u crvenom kiosku preko puta Gradske kavane, ljeto kukuruza nataknutih na dugačke štapove i pečenih na žaru, na onoj istoj livadi između četiri zgrade. Naši starci su radili i njihovo vrijeme dolazilo je kasnije, predvečer. Kako je dolazio sumrak, terase uličnih kafića su se punile, odzvanjao je smijeh, kartalo se, pilo vino i voda, mi smo ponekad trčali do svojih da ižicamo kokakolu ili lovu za izlazak...vikendom su išli do Korane ili Dobre, na more smo išli s još dvije obitelji. I kako se djeca boje mraka i brzo ga zaboravljaju, tako se tog ljeta o ratu pričalo samo kasno navečer. Iz svoje sobe čuo bih ponekad kako su glasovi povišeni, kako počinje rasprava, ali uvijek bi sve završilo s još jednom čašicom rakije ili još jednim gemištom i veselim pozdravima na vratima. I sutra je bilo lako zaboraviti na sve to, dok bi gledao opuštene ljude kako peru automobile, sjede na terasi uličnog kafića i kartaju, nasmijani, gledaju s balkona klince kako igraju nogomet, vraćaju se s posla s ogromnom lubenicom na ramenu, ili prepričavaju do kasno u noć priče iz nekih svojih dječačkih godina. Pobjegli smo jednog jutra, s dvije kese najlonske Prvo malo Lenjinovom, pa preko Ljubljanske... Danas nam je puno bolje, novi grad i novi stan Stari nam je post'o fora, kantonalni ministar Ali meni je u glavi, uvijek ista slika, isti fleš Stara kuća, mala bašča, i u njoj Yugo 45 Jutro nakon prvog napada osvanulo je sunčano, ali iako je bila rana jesen, sunce je bilo nekako mutno i zubato, kao da je sredina zime. - Oćeš ić sa mnom do firme, da donesem kompjutere doma? - pitao je stari i trenutak kasnije bili smo u autu. Sportska dvorana u podnožju koje je firma od mog starog bila je pogođena s par granata, golemi stakleni zidovi su popucali i asfalt je bio pun stakla, pogođene su i neke cijevi i vode je bilo do koljena. Izvlačili smo te kompjutere, a onda su došli prijatelji od starog... - Idem ja malo prošetat. - Kuda ideš šetat, kaj je tebi??? - Ma samo po nasipu... Odmahnuo je glavom... - Pazi se i odmah da si došao natrag. Uzduž nasipa bili su tragovi zalutalih gelera, poneka kap krvi, a tamo niže, u staroj ulici, naša stara kuća u kojoj je sada živjela samo baka, bila je ograđena najlonskim trakama. Useljavala je Vojna policija, baka će preseliti kod tete, a odmah do kuće, na početku mosta, već je niknula kontrolna kućica. Iz Korane, tamo pod lukovima mosta, izvlačili su mrtvog čovjeka, a ja sam se sjetio onog ljeta kad sam bio sasvim mali dječak i kad me tata iznenada zagrlio, okrenuo me u drugom smjeru i krenuo sa mnom po sladoled, dok su kod slapa izvlačili utopljenika. Za svoje roditelje uvijek si dijete i možda bi me i tamo na nasipu zagrlio, rekao "ne gledaj" i možda bi šutke krenuli natrag prema gradu i prepoznatljivim obrisima crkvenih tornjeva, nebodera i starih krovova. Ali, tada je već došlo vrijeme u kojem će malo toga biti važno, a mrtve ljude u svom gradu moći ćemo vidjeti i na svim televizijama svijeta. Sve će biti izokrenuto do te mjere da će čovjek kada u prilogu CNN-a vidi mrtvu ženu kako leži u Nazorovoj napola biti pogođen tom scenom, a napola misliti "vidi, Dječji dom na CNN-u i baš ko da snimaju s onih stepenica na kojima smo ljetos sjedili i jeli burek kad smo se vraćali iz grada". Kad sam se vraćao s nasipa tamo kod dvorane, ispred firme, kompjuteri su bili složeni u auto, a ljudi su zadovoljno stajali, pušili i pričali, nakon dobro obavljenog posla. Bilo je to posljednje jutro u kojem su se trudili da sami sebe uvjere da se ovo netko grdno zajebo i da nikakvog rata neće biti. I bilo je kao da gledaš posljednju scenu nekog filma. Dobrog, mirnog i lijepog filma koji iznenada završi totalno sjebano, tako da svi iz kina izađu onako produhovljeni i odlučni da će promjeniti puno toga u svom životu, sve dok već sutra ujutro na sve to ne zaborave. I dok su kretala slova odjavne špice i Shane MacGowanov hrapavi glas, iz nekog razloga sjetio sam se zime 1984. godine, olimpijskog spusta i ključa kojeg sam izgubio tog jutra. Bilo bi lijepo vjerovati da još negdje postoji, taj ključ. Leži skriven pod travom i blatom, ili na riječnom dnu, i ako ga netko nekada pronađe, svijet će se ispuniti blagim, nejasnim i jedva primjetnim mirisom netom raspolovljene lubenice. And now every April I sit on my porch And I watch the parade pass before me And I watch my old comrades, how proudly they march Reliving old dreams of past glory. And the old men march slowly, all bent, stiff and sore The forgotten heroes from a forgotten war And the young people ask, "What are they marching for?" And I ask myself the same question.

- 09:03 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.03.2009.

Trilogija pizdarija

*evo samo za Kramericu* (mjesto radnje, pogled s mog nekadašnjeg balkona) "All right children, that was lecture about Mongols, you must not confuse them with mongoloids, like actor Nicholas Cage" (South Park) Kako sam ubio frižider Nožem. U biti, za sve je kriv drug Tito. Da nas nije tako revno štitio od zapadnjačke dekadencije, limenke coca-cole bi se mogle kupit u svim dućanima i ja ih ne bih naručio od mame i tate, onog ljeta kad su išli u Trst. I tako su oni otišli, pa su se vratili, a u gepeku bijelog jugića dvanaest limenki coca-cole. Brat i ja odmah otvorili po jednu, a ostalih deset krenem trpat u led. - Ne u led! - povikali su moji neuki roditelji, misleći valjda da se nešto može dogodit ako staviš limenke coca-cole u led od frižidera. - Dobro, dobro - rekoh ja, kao i obično. Pa ih premjestim u led kad nikog nije bilo u kuhinji, kao i obično. Mislim, nisam kao i obično premjestio limenke, jer je to bilo prvi put da su limenke došle u naš stan u ulici Džemala Bijedića. Već sam kao i obično napravio po svojem, jer budući sam najpametniji na svijetu nema smisla da nekog slušam. I tako svanulo urnebesno sunčano ljetno jutro, starci na poslu, a mali ja i još manji brat pojurili do frižidera spremni da se ubijemo super-extra-turbo ledenim coca-colama. Otvorim ja led... U jebote! Ništa se ne vidi od smeđeg leda. Mali ja u panici, a Još manji brat šokirano gleda, oči mu se pune suzama, ne zna se da li zbog frižidera ili zbog mogućnosti da starci to vide. - Izgleda da su eksplodirale limenke - kažem Mali ja. - Kaj ćemo sad - kaže Još manji brat. Nekom drugom bi možda bio problem, ali srećom sam tu ja genije, pa sam odmah smislio način da se spasimo od opravdanog roditeljskog gnjeva. Sebi sam uzeo svoj omiljeni cool nož s crnom drškom, a Još manji brat je dobio mali s crvenom drškom, skoro pa dječji. I tako mi stružemo po ledu, dobro nam ide, uzeo ja i čekić da lakše razbijam gromade smeđeg leda s okusom coca-cole... Kad odjednom... Pfffffffffff........ - Kaj je to - pita prestrašeno Još manji brat. Mali ja nema pojma. Pffffffffff.......... Uglavnom, ubio sam frižider. Probušio sam ga i iscurila mu duša, poznatija i kao plin freon. Starci se, začudo, nisu previše ljutili. Valjda su se sjetili onog kad sam htio isprobat kako fen puše pod vodom. Vodom u kadi. U kojoj sam i ja bio. Srećom sam bio dovoljno mali da mama bude sa mnom dok se kupam. Kako sam skoro spalio kuću Alergijom. Kad sam bio mali bio sam totalno alergičan na proljeće. Na dosta toga, a najviše na male debilne padobrance od topole. Znalo ih je bit toliko da je izgledalo kao da pada snijeg. Mislim, i kasnije sam bio alergičan, pa i sad, ali sad nisam mali kreten koji usred proljeća glumi golmana i valja se po travi sat vremena dok ne padne u nesvijest. Uglavnom, znao sam se u proljeće probudit, a oči toliko upaljene da ih ne mogu otvorit. Nos pun do mozga i slične vesele stvari. I tako sam imao kućne inhalacije. Bila je neka pizdarija što se stavi u prokuhanu vodu i onda nabiješ tuljac od inhalatora na posebnu posudu i inhaliraš se. Naravno, kao direktoru svemira, kompletne pripreme za mene su obavljali roditelji. Neću se valjda ja s tim zajebavat. Ali jednog jutra su neodgovorno zaboravili na to, a mene baš uhvatilo kihanje i pečenje očiju i svrbež svega što čovjek ima, uključujući valjda i gušteraču... Ajd, rekoh, mogu si jednom i sam napravit. I to pametnije od njih. Zašto gubiti vrijeme i prokuhavat vodu u lončiću, kad je mogu prokuhat odmah u posudi od inhalatora. Plastičnoj posudi. I tako je stavio plastičnu posudu na šparet i odjurio si na brzinu po doručak. Vraćam se iz pekare, kad ono gusti crni dim kulja iz ulice. Wow! Super! Negdje je požar! Sigurno će doć vatrogasci! Možda budu upalili i sirene! - Jesi vidio ovo - vičem sav sretan prijatelju Duletu. - Jesam, gori ti stan - kaže debil Dule, kao da kod mene ima nešto od čega bi se mogao zapalit stan. Srećom, stan nije izgorio, jer sam zaboravio zaključat vrata. Tako je prvi susjed Bošković Jugoslavija ušao unutra i vodom zagasio zapaljenu posudicu od inhalatora (Bošković Jugoslavija se zove zato što se preziva Bošković, a na košarkaškim haklovima je uvijek kad bi zabio koš vikao "Bošković, Jugoslavija, dva poena") znam da mi ne vjerujete, ali stvarno nisam kreten. bar ne totalni. Genijalne ideje Štoviše, iz nepoznatih razloga imao sam popriličan utjecan na svoje frendove. Tako me neki dan Dino, koji je bio ulični siledžija (mislim, sedmogodišnji ulični siledžija da bude jasno) podsjetio na ono kad sam ja odlučio da ćemo napravit olimpijski stadion, pa smo na jednoj velikoj šperploči nacrtali nogometni stadion, oko njega atletski i izbušili rupice za zastave. Onda smo uzeli moj atlas i počeli crtat zastave. Dino je bio nešto slabe volje i onda je u jednom trenutku rekao da ga jako boli zub, na što sam ja šeretski odvratio da ne crta zubima i onda je jadnik morao crtat sav u bolovima. Ipak me nije spucao nekim čudom. Puno gore im je, ionako, bilo kad smo se igrali olimpijade, pa su morali trčat oko četiri zgrade za vrijeme maratona. E, onda smo moj mali brat i ja dobili jednu veliku vrećicu sa životinjama. Divljim. Pa sam ja odlučio organizirat cirkus. A, u cirkus se, jel, naplaćuje ulaz. Recimo da je cijena ulaza bila negdje oko jedne kune (tada smo još upražnjavali dinare). Sad, kakav je to cirkus bio. Takav da sam okrenuo dvije stolice "leđima" jednu drugoj, prekrio to dekom, pa je izgledalo otprilike kao šatra. I to šatra s četiri mjesta. Na jednom sam bio ja koji sam mljeo kao navijeni kreten i u rukama držao te životinje i cupkao s njima u krug, preskakao prepone, gurao ih kroz vatreni obruč napravljen od plastelina, ili bacao akrobate, to jest jadnog Betmena s vrha stolice u čašu vode. Ono što je najgore u cijeloj priči je da je moj cirkus bio nezapamćeno popularan. Izvjesni Željac je došao na sve tri jutarnje predstave, a mali Siniša me molio da ga pustim da gleda još jednom, iako nije više imao novaca, pa mi je umjesto toga dao šerifsku značku. Kasnije, za vrijeme svjetskog prvenstva, nabavio sam figurice nogometaša, napravio si gol od malih daščica i gaze (gaza je bila mreža, a daščice stative naravno) i kretenirao se po cijeli dan, izvodio akcije, jasno ja sam bio i napadač i golman. To nisam naplaćivao. To sam se sam igrao. No, ne baš uvijek. Naime, jedan je Peđa nadmašio sva očekivanja. Naime, dok sam jednog posebno lijepog ljetnog jutra na svom balkonu, stjecajem okolnosti u prizemlju, upravo započinjao susret Danske i Urugvaja, Peđa me zazvao da dođem van. - Ne mogu sad, sad će počet Danska i Urugvaj - rekoh ja, Podnošljivo Retadirani Klinac Sad, čovjek bi očekivao da će Peđa eventualno predložiti da dođe kod mene i pogleda tu zanimljivu utakmicu između figurice u mojoj lijevoj ruci, odnosno Danske, te figurice u mojoj desnoj ruci, u prepoznatljivim bojama Urugvaja. Međutim, Peđa je nadmašio čak i Podnošljivo Retardiranog Klinca, to jest mene. - A jel bi mogo ti naglas prenosit da ja čujem - reče Peđa, Nepodnošljivo Retardirani Klinac. I tako, vani sunce, ljeto, ja na svom balkonu igram utakmicu Danske i Urugvaja, pucajući loptu od plastelina figuricama igrača i istovremeno figuricom u drugoj ruci braneći gol, usput prenosim ko pravi sportski komentatori, a Peđa lijepo sjedi na rubnom kamenu i sluša prijenos. Ajd sad malo zastanite i probajte si predočit tu sliku. ....... I sad zamislite da prolazite ulicom. S balkona u prizemlju odzvanja glas klinca koji se dernja "Dvadeset i treća minuta utakmice, Larssen dodaje Elkjaeru, Elkjaer u sjajnoj prilici, udarac i 1:0 za Dansku!!!", a Peđa retardirano sjedi na rubnom kamenu lica obasjanog srećom.

- 00:41 - Komentari (45) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.02.2009.

Kako je, uopće, nastao svijet (i kako je nestao)

(zamolio bih autora fotografije da se javi da ga potpišem) "Postoje godine koje su pod embargom jer sa sobom nose sasvim konkretne uspomene, one koje smo doživjeli. A taj se život valjda nije trebao dogoditi" Miljenko Jergović, "Historijska čitanka" Svijet je nastao krajem šezdesetih. Tada su porušene stare rakovačke kuće kako bi se izgradila velika sportska dvorana, a moj djed i mnogi drugi djedovi odlučili su sagraditi nove, u dvije male uličice između ceste koja je grad povezivala s Kordunom i rijeke Korane. Uz kuće, posadili su cvijeće, voćnjake i još poneko drvo, kupili pse, mačke i papige, napravili dvorišne ograde kako bi sami sebi izgledali važnije i ponosnije s onim što su napravili i odmah širom otvorili vrata na njima, jer ništa u ovom životu ne valja ako to s drugima ne podijeliš. Svijet je bio izgrađen i ostalo je samo da sjedneš na panj ispred kuće i gledaš što će se događati. Najvećeg soma u povijesti Korane uhvatio je Miloš. Ljudi su izlazili iz dvorišta do nasipa, gledali soma, hvalili ribiča i čudili se onako kako se danas čude možda još samo sasvim mala djeca. Bio je to ogroman som, ali previše malen da nahrani cijelu ulicu. Svejedno, svaka kuća dobila je poneki komadić, ili za juhu, ili da djeca malo kušaju. Ništa drugo nije ni dolazilo u obzir, pa niti je Milošu bilo teško dati svakome ponešto, niti je itko mislio da on time radi nešto neobično i lijepo. Jednostavno, tako je to išlo, kao što su dvorišna vrata uvijek bila širom otvorena ako bi netko radio roštilj, kao što su mame iznosile kolače ili sendviče za svu djecu koja su tada bila vani, a ne samo za svoju i kao što su ulične voćke krošnjama debelo prelazile ogradu i uvijek, ali baš uvijek, najviše plodova imale baš na uličnoj strani, tako da svatko može uzeti, recimo, jabuku, ako prolazi i baš mu se, eto, jede jabuka. Da je tih godina neki stranac prošao našom ulicom sigurno bi mislio svašta čudno o našoj zemlji. Jer, vidio bi mame s malim dječacima ili djevojčicama kako s nasipa silaze do grmlja, beru neke trave i onda to grickaju zajedno s djecom. Trava se zove kiselica i čini se kako je više nigdje nema. Ili je barem nitko ne gricka, a to je onda opet isto kao da je i nema. U obližnjoj dvorani cijeli siječanj i pola veljače igrao bi se zimski malonogometni turnir, najstariji u Jugoslaviji. Utakmice bi trajale po cijeli dan, igrali su svi, od profesionalnih nogometaša, čak i reprezentativaca koji bi u Karlovcu bili na služenju vojnog roka, pa do momčadi najzabitijih okolnih sela koje su znale nastupiti i u potkošuljama, poneki igrač čak i u cipelama. Prvih godina vodili su nas očevi, ali vrlo brzo počeli smo odlaziti sami, kao i cijeli grad. U to vrijeme Jugoslavijom bi harala gripa, svugdje osim u Karlovcu, gdje je sezona počela tek kada bi završio dvoranski turnir. Kroz zamagljene gimnazijske prozore moglo se nazrijeti mutnu rijeku punu žutog lišća. Kroz kristalno čiste gimnazijske prozore, toliko da je ponekad izgledalo kao da nema stakala, mogli su se osjetiti i mirisi Foginovog kupališta, drvenih stolova za kartaše, viseće kuglane, stolova za stolni tenis i ako bi se čovjek baš potpuno prepustio tome i ignorirao profesora, osjetio bi i onaj prvi hladni dodir vode na ramenima koji bi se uvijek događao već u proljeće. Kada škole ne bi bilo, čak i u onim godinama kada se sve počinje raditi kako bi te primjetile djevojčice, ipak smo na Koranu išli i u rano jutro, sami, dok još nije bilo nikoga. Skakali smo u vodu bez previše priče, plivali, a nekad i za okladu ronili na drugu obalu, do "mutljiša". Slap, mokre djevojačke oči, zaranjanje i ko fol slučajni dodiri grudi bili su rezervirani tek za poslijepodne. U kafeteriji je uvijek mirisalo na ljeto, čak i kada je vani padao snijeg. Tako je i u sjećanju ostalo samo ljeto, zveckanje čaša, prvi gutljaj kokakole, šum slapa, Crvena jabuka s radija i tamo u pozadini, nasmijani glasovi generacije u potpunom mraku ispod hotela. ***** - "Jel možemo ostavit potpise?" - pitao je Zoka jakog muškarca u bijeloj majici, pocrnjelog od sunca i mišićavog od života provedenog na sličnim poslovima. Gradio se autoput. - Ajde - nasmijao se i popeli smo se do gradilišta. U vrućem i mekom asfaltu upisivali smo svoje inicijale, tako da ostanu zauvijek. Kada smo ušli u ulicu, nismo znali da je to jedno od posljednjih lijepih i bezbrižnih poslijepodneva u životu. U jednom dvorištu radio se roštilj, zvali su nas da uđemo, susjedi su donosili lubenice, kolače i sokove. Sjedili smo u travi, pričali i osjećali se dobro, kao da ovdje pripadamo onako kako nikada i nigdje nećemo pripadati. Bilo je to neobično, jer tada smo već bili u fazi u kojoj smo bježali od roditelja i svijeta u kojem smo odrasli. Negdje drugdje odradili smo prve cigarete, prve poljupce, prve pive, primili i dali prve udarce i po prvi puta nekoga pogledali onako dugo i smireno, iako su nam po trbuhu zapravo divljali leptiri od tog pogleda. Tog poslijepodneva ništa od toga nije bilo važno. Samo miris roštilja, glasovi kupača s rijeke i okus lubenice u ustima, takav da ostane još dugo. Ne znam je li nas prevario radnik ili vrijeme čini svoje, ali kasnije, kada smo za rata šetali napuštenim autoputom, naših inicijala više nije bilo. Svijet, pak, nije umro s prvom granatom koja je pala na ulicu. Nije umro ni onda kada je uništena kuća jedne srpske obitelji, a ne zna se baš da li je za to odgovorna neka srpska budala za minobacačem ili neka hrvatska budala s viškom dinamita. Kako bilo, svijet je umro kada im je baka na kraju ulice dala garažu da spreme auto, a njenom sinu rekli da sklone auto ili će i njima kuća letjeti u zrak. - Pa neka leti onda - rekao je sin. - Pa neka leti - rekla je i baka. Kuća nije letjela u zrak, ali bio je to trenutak u kojem su svi znali da je njihov svijet nestao tako da se više nikada ne vrati. To što kuća nije dignuta možda je tek bio posljednji zalog jednom vremenu ili trenutak slabosti u nekoj kasnoj večeri, kada u mraku i tišini svijet nalikuje na ono na što ti želiš, pa se tako i neki dinamitaš možda sjetio kartanja za drvenim stolovima pod gustim krošnjama na koranskom kupalištu, roštilja u nekom dvorištu i okusa lubenice koji još dugo ne nestaje, ili neke slične noći u kojoj sjediš na panju, promatraš svijet i čekaš da vidiš što će se sve dogoditi i na umu su ti samo neke lijepe stvari. Ipak, već ujutro svi su znali da je protekle noći zauvijek završio jedan njihov život. Onaj u kojem su dvorišna vrata širom otvorena, krošnje voćaka prelaze na ulicu, a ribiči netom ulovljenog soma dijele svima, tako da nitko ne dobije dovoljno, a svi, i onaj što dijeli i oni što primaju, dobiju točno ono što je jednom davno bilo i zamišljeno, kada je nastajao neki drugi i veći svijet. **** Bio je to posljednji dan našeg autoputa, dan prije nego što će biti pušten promet. Već je bio mrak, sjedili smo naslonjeni na zidić između dvije trake autoputa, pričali neke totalne gluposti, smijali se i zezali i onda je ona došla, šapnula mi «dođi malo» i primila me za ruku. Ustao sam i krenuo za njom... Otišli smo nekih dvadesetak metara dalje, sjela je na zidić, ja sam sjeo iza nje, obgrlio je i tako smo sjedili. I tako smo šutili. I tako smo gledali u daljinu. U taj svijet. Svijet koji više nije bio isti. ... - Što će biti sutra? - Sve će nestati - rekao sam, gledajući negdje daleko u mrak. - Opet? - pitala je. - Opet - potvrdio sam. Uzdahnula je, pogledala me iskosa i osmjehnula se. - Falit će mi - pokazala je prstom na izrešetani putokaz kroz čije su rupe svjetlucali udaljeni farovi nekog automobila.

- 09:13 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.12.2008.

Putevi

- 23:08 - Komentari (46) - Isprintaj - #